<	prosinac, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (1)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

CREDITS

design: < duckdz/ >

picture: deviantart

base code: blogskins

Bozic je... vrijeme kad svi nesto traze, zele, ocekuju.. planiraju..
moja zelja? ima ih vise, ali nijednu mi nitko nemoze ostvariti...
zelim srecu, zelim njega.. zelim nadu..
tko mi to moze nagurat u kutiju i stavit pod bor? nitko? to sam i mislila...
dakle, moj bozic je pomalo propao.. pocevsi od gubitka decka do gubitka samokontrole a nakon toga i "najbolje" frendice... cini se da ipak ne podnosim lazi koliko god da sam ih do sad uspjesno trpila.
decka cu valjda zamijenit boljim, samokontrolu sam vratila, a za frendicu me trenutno uopce nije briga tako da se stvari cak i popravljaju. zadnja 3 dana nisam skoro nista pojela sto je za mene velik napredak. cini se da emocionalna kriza napokon za posljedicu nema prejedanje i jedenje osjecaja nego gubitak apetita..

naravno, nije sve tako crno.. vidla sam da je meni itekako dobro u zivotu, naucila sam sagledavat sebe i druge objektivno. ako izuzmemo ED i ostale psihicke poremecaje koje imam ja sam u stvari osoba koju bi ljudi smatrali sretnom. ah, kad bi samo znali.. kad bi znali da svaki pogled u ogledalo nosi grceve, prolazak pokraj vage suze, pogled na hranu iskusenje, da osjecaj gladi donosi srecu i ponos, da me svaka gruba rijec boli vise od bilo cega i da je automatski mojom paranojom dobila gigantsko znacenje i da ce me razmisljanje o tome ubijat danima... oni neznaju da ono sto njima predstavlja naviku meni predstavlja muku, oni neznaju da neuspjeh koji je njima uobicajen meni predstavlja SVE. jedan veci neuspjeh i ja sam na rubu. oni neznaju da bi jednog dana mogla prijeci preko ruba. oni neznaju da je samnom mozda gotovo.
razmisljam sad o tome... zamisljam kako bi bilo da si nesto cak i napravim. kakve bi to reakcije izazvalo? dali bi itko shvatio? dali bi itko pokusao shvatiti? dali bi mi pretrazivali ladice i poludili nakon sto bi nasli moju crvenu teku? a tek tablete protiv bolova i za smirenje? vjerojatno i neke za mrsavljenje, a o cigaretama da ni ne pricam... dali bi ih moje rijeci iz teke zaprepastile? dali bi se zamislili? vjerojatno ne. vjerojatno bi si rekli: A jadna, bila je luda, nitko nije kriv... sama si je kriva..
upravo zato si nista ne zelim napraviti. nitko nebi shvatio. nitko nebi pomislio da je mozda bar malo kriv za to. nikome nebi palo na pamet da mi je mozda jos i bilo pomoci. da mi je trebala samo ruka da me izvuce iz svega toga, da mi je trebao samo jedan topli i obecavajuci pogled prepun nade koji bi me uvjerio da je moguce izaci i da nemoram zauvijek biti rob svoje uvrnute psihe.
neke od vas me imaju dodanu na Facebook. svaki put kad me neka od vas doda odem si ponovno pogledati slike. svoje slike. slike koje su toliko nespojive s ovim blogom i postovima na njemu da bi ljudi pomislili da su fulali kad su me dodali. na njima je neka normalna, nasmjesena curica koja ima relativno blag i njezan izraz lica, osmjeh koji zavarava i uvjerava vas da je sretna i oci koje skrivaju toliko tuge... ta djevojka nisam ja. gledam se opet, gledam naizmjence sliku i sebe u ogledalu. vidim dvije suprotne stvari. ludakinja u mom ogledalu ima ogorcen izraz lica, oci prepune razocaranja, ljutnje; maskaru razmazanu od suza, ispijeno lice, blijedu, mrtvacku, suhu kozu... na njoj vidim samo neuspjeh... na njoj vidim sve sto ne stane u kadar slike. sve sto drugi nikada ne vide ili su jednostavno tolko zaokupljeni sobom da ne zele vidjeti...



prekrasne nozice :)
jos jedna od zelja za bozic ;)
velika pusa

Razmisljam o Onim danima... onim danima kad sam jednostavno znala reci NE hrani, onim danima kada mi je bilo svejedno dal cu biti jos 2 ili 4 dana na vodi. O danima kada sam bila lijepa, slatka, vesela. Kada sam bila Ja. Sada se gledam u Ovim danima. Danima koji su jedna velika borba, muka, sjebani su, grozni su, a ni ja vise nisam nesto.. izmucena, blijeda, UNIŠTENA. I to ne unistena zato sto nisam jela... izmucena jer sam previse jela. Izmucena od nase drage „Mije“, izmucena od povracanja.. izgledam strasno, osjecam se jos gore. Da li to onda ima smisla? Da li je moguce vratiti se na „pravi“ put? Na ono sto sam nekoc davno bila?
Nadam se.. to je jedino sto mi je ostalo. Nada i sjecanje. Da li je to dovoljno? Da li uopce znam kako se vratiti? Toliko pitanja. Odgovora nigdje.
Htjela bi se vratiti osnovama.
Jednostavno ne jesti.
Jednostavno piti 2-3 L vode dnevno
Jednostavno vjezbati
Jednostavno IZDRZATI
Ovako ne zvuci pretjerano tesko. Zasto onda opet imam osjecaj da necu uspjeti? Zasto sam uvjerena da ja to nemogu? Zasto se nemogu uvjeriti u suprotno i zasto opet postavljam toliko pitanja?

Odlucila sam! Mogu to! Zasto nebi mogla, mogla sam prije, mogu i sad! Bit cu opet ona mala, lijepa, pozeljna djevojka koja sam bila prije svega ovoga. Prestat cu s povracanjem, pocet cu s gladovanjem, pustit cu kosu, mozda ju cak opet ofarbam u plavo. Bit cu prekrasna i sretna! Sto tome fali? Plemenit je cilj :D
Zasto bi zivjela na staroj slavi? Zasto nebi opet bila ona ludakinja koja ima tolku snagu volje da ju nista nemoze pokolebat na njenom putu prema zvjezdama? :)
Vracam se. Ovaj put zapravo.
Imam dovoljno volje, snagu cu prikupljati putem.
Sve vas jako volim
Velike puse :)



PLAN ZA SUTRA:

barem 5 salica caja (po 2,5 dL)
barem 2L vode
neke vjezbe za noge i guzicu
puno spavanja
nimalo hrane.

Evo me!! napokon, stvarno je dugo vremena proslo.. kao sto sam naslov kaze - imam zabranu pisanja... moram vam to malo pojasnit, pa pocnimo
svo ovo vrijeme koje se nisam javljala zlostavljala sam samu sebe... unistavala se - polako ali sigurno... od cure koja je mogla izdrzat po 4-6 dana na vodi pretvorila sam se u neku ocajnu bulimicarku koja nemoze izdrzat bez hrane pa jede, jede, jede i povraca u svakoj jebenoj prilici. unistila sam se do kraja... ono kaj sam prije radila bilo je lose, al ovo je uzasno. naravno uz fizicke promjene i probleme doslo je i do nekih psihickih-konstantna depresivnost, ankcioznost, bijes, gnjev, nagle promjene raspolozenja, svadljivost... u jednom od naleta bijesa mami sam sve rekla.. bas sve. i imala je dosta cudnu reakciju,.. tocnije skoro pa ju i nije imala.. nekoc davno kad sam zamisljala sebe da joj to govorim, u mojim mislima ona bi poludila, pocela se derat, vristat... al sad kad se to zapravo desilo, imala je jako blagu i suosjecajnu reakciju.. tjesila me cak. definitivno to nisam ocekivala. ugl. poslala me psihijatru, to je jedino lose... to je ono sto sam 3 godine uspjesno izbjegavala... sad vidim da se to sve skupa moglo puno prije pocet rjesavat.
ugl. jedan od prvih koraka je da prestanem pisat blog jer me on Thinspirira (dada, izgleda da je to neki psihic koji je u toku... tocno zna sta je thinspo, ana, mia, sve zna, zivcira me to jako). on misli da ce za pocetak to bit dosta. jedino kaj nije ocekivao je da ja sad otkad ne pisem imam punooo vise vremena i bljujem barem 2x vise nego prije. al ok, nek mu bude...
jednostavno sam vam se morala javit. on ovak ionak nemoze nikak provjerit, a lagat sam bar naucila tijekom te 3 godine.
unatoc zabranama svih vrsta, ukljucujuci i zabranu izgladnjivanja, povracanja, odlaska na dijetu i pretjeranog vjezbanja, odlucila sam krenut na UNku. to bi me trebalo natjerat da prestanem povracat ako nista drugo.
sad mi je cilj prestat s bljuvanjem, nek mama i psihic dobiju ono sto zele-nek misle da sam izljecena, nek uzivaju u svom uspjehu. dok oni slave ja mogu bit na dijeti i nastavit sa svojim planom... uvalila sam se sama u to s mamom i njim i sad se moram nekak i izvuc iz toga.. cini se da je to jedini nacin..
i da, u pravu je, ovaj blog i dakako vi-moje najdraze leptirice najvise me Thinspiriraju.. upravo zato cu ga opet ozivjet.

a sad jedan dio u mom starom stilu:
danas sam pocela s UN-kom, za sad ide dobro, nisam cak ni povracala sto me jako cudi... nadam se da ce i dalje ic dobro...
sto se tice ostalih stvari u mom zivotu nema niceg posebnog.. imam decka (on je takoder razlog za prestanak druzenja s Miom-on nezna i ne zelim da zna da mu je cura bolesna, neupotrebljiva i roba s greskom XD)
moram ga malo nahvalit ovom prilikom jer sam i dalje zadivljena... uz moju kolicinu samopouzdanja mislila sam da nikad necu moc imat takvog decka.. visok, crn, zgodan, pametan... sve sto sam samo sanjala... i sto je najbolje, obozava me... stalno mi govori da sam prekrasna, najbolja, jedina... obozavam i ja njega

kak ste mi vi?
nadam se da ste sve ok...
volim vas puno i ispricavam se zbog nedostatka postova i komentara
puse

jucer navecer sam jako puno razmisljala o svemu... isla sam doma iz grada, pjesacila kao i inace i sve vise i vise odgadala dolazak doma... znala sam sto ce se dogoditi kada udem,zatvorim vrata od stana i okrenem kljuc... vani imam neku zastitu, neko utociste i mjesto na koje mogu pobjeci od same sebe.. vani nemoram razmisljati, vani nemam ogledalo, vani nemam frizider i najvaznije, vani nemogu ispovracat ono sto pojedem... kada zatvorim vrata taj moj osjecaj sigurnosti nestaje. prvo sto vidim kada zatvorim vrata je ogromno ogledalo... glava mi se ispuni mislima tipa: "kako si mogla izac van takva?!?! pa ti nisi normalna, sad su svi vidjeli tvoju debljinu!!!". onda udem u svoju sobu i prisilno iskljucim mozak jer nemogu podnjet kolicinu negativnih misli koje su se samim zatvaranjem vrata uvukle u mene... nedaju mi disat.. guse me vlastite misli.... ja sam razocaranje.. za sebe, za svoju obitelj, prijatelje... za sve... iz ocaja krenem prema frizideru.. vec znam sto ce se dogodit... jos jedan binge... jel uopce imam snage za jos jedan? nisam valjda toliko slaba i jadna da ni to nemogu? otvaram frizider i gledam sto bi mogla pojest... znam i sama da cu to sve ovak ionak ispovracat za par minuta pa to nemora bit neka kvalitetna hrana... prezderem se bilo cega, boli me zeludac i neznam ni sama zasto sam to napravila... sljedeci korak-wc. uvijek isto.. kao da imam raspored... udem, ispovracam sve sto mogu kroz suze, sjednem na pod jer nemogu izdrzat tu bol... kao da mi neko zabija nozeve u trbuh.... tisuce nozeva... a i dalje nisam dovoljno dobra... pokusavam otkrit zasto boli... i onda shvatim da je to treci binge-purge u tom danu.. naslonim se na zid i trudim se prestati plakati, al neide.. suze su sve jace i jace, bol ne prestaje, fizicka kao ni psihicka...
sto mi je doslo?? zasto sam to napravila? zasto sam zatvorila vrata?
zasto nisam jednostavno produzila dalje? mogla sam ostat vani, mogla sam bit dalje od toga... mogla sam setati po ulici koji ce me vidjeti onakvu kakvu zele.. mogla sam biti negdje gdje sam djevojka od 16 godina s lijepim ocima koju nista na ovom svijetu ne brine.... mogla sam ostati vani, sama sa svojom maskom, uvjerena vec da sam to ja... mogla sam jos bar 5 minuta sjest na klupicu i bit normalna... ali ja sam usla i zatvorila vrata.... znala sam da cu s vremenom ipak morat uc.. prije ili kasnije to bi se dogodilo.
borim se sama protiv sebe... kao da sam podvojena licnost... jedna licnost preuzima kontrolu kad zatvorim vrata a druga bi bila neki glas razloga koji mi tjesecim glasom punim sazaljenja pred ogledalom govori: "draga, nije tako strasno.. nemoj plakati..", koji ce mi reci da je dovoljno, da nemoram vise to radit sama sebi jer izgledam u redu... onda ce se javiti druga koja ce me popljuvati i iznjet mi jedno 100 razloga za nastavak.. ona koja ce mi srusiti svo samopouzdanje koje sam ikad imala... u 2-3 recenice ce me sjebat do kraja... natjerat ce me da pocnem plakat i sazaljevat samu sebe a onda ce me jos i za to samosazaljevanje izvrijedat jer ne zasluzujem ni to... najgore je kad nemogu razabrat koja licnost sto govori, kad se njih dvije pomjesaju a ja neznam sto da poslusam... najcesce poslusam onu glasniju... onu krivu... onu koja me svakodnevno unistava... i unistit...
ozbiljno razmisljam o tome da potrazim pomoc prije nego sto ovo ode predaleko... osim ako vec nije predaleko.. al ja nemogu realno sagledat situaciju... neznam gdje sam.. dali sam na putu prema propasti i unistenju ili sam vec unistena... i neznam kako da to saznam.. jedino sto znam je da mi se cini da iz ovog nema izlaza...

ljubim vas sve cure...
puse

nisam sigurna kako bi bilo najbolje nazvat ovaj post....mozda Odustajanje? ne... svi smo svjesni da se to nece desit tako uskoro samnom.... mozda Promjena misljenja... vjerojatno... al dokle god sam neodlucna ostaje Untitled.... nekako sam otkrila da sam u svoj toj strci oko savrsenstva koje toliko zelim zaboravila na sebe... na svoje osjecaje, na svoju srecu... cijelo vrijeme mislim da cu bit sretna kad budem tanja.... moja jednostavna formula glasila je GLAD=MRŠAVOST=SREĆA.... u stvari je sve to jednako jedan veliki ZAJEB.... valjda odrastam pa drugacije gledam na sve... meni mrsavost samo daje neko samopouzdanje koje sam gubila svih ovih godina, ali srecu ne... kaj meni znaci mrsavost ako sam sama... u toj svojoj neuroticnoj fazi koja je trajala 3 godine uspjela sam si od zivota napravit pakao... upropastit sve sto se upropastit dalo... a sad nemam nista od toga... i dalje tezim savrsenstvu, mrsavosti i svemu tome, nemojte me krivo shvatit, al cu se uz fizicko potrudit stec i psihicko savrsenstvo...
Shoot for the moon... even if you miss you'll lay among the stars...
drzat cu se toga... nastojat cu da me ne zanese ta zelja za savrsenstvom... to uvijek kobno zavrsava... savrsenstvo ne postoji a ja si to ne zelim priznati... tvrdoglava koza s krivim stavom... losa kombinacija...
uskoro pocinje nova skolska godina... uskoro pocinje razdoblje u kojem nemam vremena za razmisljanje... korisno razdoblje...
morat cu se prilagodit opet tome... tek sam se navikla na ljeto...
uhh... opet besmislen post... ja bi vjerojatno trebala prvo na papir napisat sve kaj ocu rec pa onda smisleno prepisivat... mozda bi tak izbjegla skakanje s jedne teme na drugu....
idem probat odspavat par sati... mozda sutra nes pametnije našvrljam....
cujemo se....
pusee

Evo i mene najdraze moje :)
ne zadugo, uskoro se opet vracam na more, al nadam se da cu vam stic iskomentirat.. mislim da je prosli post bio post s najvise komentara i stvarno sam vam zahvalna na njima, puno mi znace :) bas kao i vi.
na moru je bilo savrseno... upoznala sam puno novih ljudi, imala te svoje planirane ljetne avanturice, odmorila sam se... zdebljala.... al sad to opet skidam... bilo je stvarno i uspona i padova, al nije li uvijek tako? sve u svemu, savrseno mi je bilo na moru...
dosta vas me pitalo za UN-ku... na moru ju nisam mogla odrzavat jer nisam mogla mami rec da sam na njoj... ona ne vjeruje da moram smrsavit, cak me i tjera da jedem... zajebala sam 1 dan, pa ono, why not, nastavila jest... moja uobicajena pogreska... sad sam OPET, po jedno 100-ti put na UN-u, al opet idem na more i vjerojatno ce se opet desit ista stvar... uspjela sam se natjerat da se ne vazem tak da promjene mogu pratit samo u izgledu. uopce nemam pojma kolko imam kila, ali i nije mi tolko bitno,... imam ogledalo :)
nadam se da vama ide dobro, ja stvarno nemam pojma o cem bi pisala.. sve mi je super, uzivam... i nemam tema...
volim vas sve i hvala vam na podrsci

Moja tajna? bojim se hrane, debljine, masti, sala, ruznoce, mase, kilograma, SEBE.... zelim da to ostane tajna... zelim to dijeliti samo s ljudima koji razumiju... ali isto tako zelim da drugi primjete rezultate moje tajne... neznam kak da to napisem da ispadne smisleno... ne zelim da znaju nacin nego samo rezultat. bitan je cilj, a ne sredstvo....nikome ne zelim pruziti zadovoljstvo da me vrijeda zbog mojih metoda i da se nasladuje nad mojim mukama... ne zelim da ljudi znaju da mi hrana i prehranjivanje predstvaljaju takav problem.. meni to cak vise i nije problem, to je samo navika. navika koje se ne zelim odrec. uzivam u tome, iskreno i istinski. obozavam gladovati, obozavam povracati. to je tako, to je dio mene. znam da mi to steti, al isto tako znam da me to usrecuje. to je kao alkohol.. naviknes se, znas da je mozda bolje bez njega, al znas isto tako da ce te bar na trenutak usrecit i da ces napokon bit svoja... i bez obzira na stetnost, opet ces pit. to je jednostavno tako...
jedini problem je sto to ljudi ne razumiju. ja bi bila najsretnija kad bi mogla nakon rucka rec mami da me ostavi na miru par minuta jer moram izrigat sve to kaj sam pojela umjesto da joj lazem. ili pojasnit baki da sam na vodenim danima i da nemogu rucat. bilo bi savrseno kad bi svi to razumjeli. al nitko ne razumije. mozda se prave da shvacaju, al to je smao licemjerje i u stvari ti se samo podsmjehuju. oni misle da je jednaka stvar imati ED i biti na dijeti... nezaju da mi imamo ucahuren gen za samokaznjavanje, prijezir, samounistavanje i potrebu za savrsenstvom. kod mene se cak ni ne svodi sve samo na izgled. meni je bitan taj osjecaj zadovoljstva i to ne zbog mrsavih rukica nego zbog mog osobnog uspjeha. obozavam to sto sam svijesna da se unistavam, ali i da se trudim... kada bi meni netko sada ponudio da nestane ED i da imam savrseno tijelo, ja to nebi prihvatila. radije cu se muciti i znati da sam JA i samo Ja zasluzna za to.
isto tako,htjela bi da ljudi razumiju zasto popizdim i planem cesto.. posvadam se s ljudima bez nekog vidljivog razloga... na pamet mi odma padne 100 izgovora: ma, doma su me naljutili; samo sam malo umorna; boli me glava pa sam razdrazljiva... a pravi razlozi su: debela sam!; zajebala sam mjesecevu!; zabrljala sam s dijetom! ali oni to nemogu shvatit, zas da se trudim. pa lažem. svaki dan lažem. vise se nit ne grizem zbog toga nit me smeta...
losa sam osoba? mozda.. ali ni to me ne brine.. i dalje imam osjecaj da mogu sve sama i da mi netrebaju ljudi koji ne razumiju.. istomisljenike ce uvijek nac.. nekog slicnog sebi mozda.. do onda cu lagat..

što se tice hrane, na UNu sam zadnja 4 dana, nisam nis htjela govorit prije jer se uvijek izjalovi. uspjela sam sva 4 privest kraju uspjesno i nisam brljavila...bas sam se trudila i pokusavala ne previse razmisljat o hrani. lakse je drzat dijetu kad imam vise vremena. kad je skola imam previse obveza da bi razmisljala o tome da moram jest u tocno odredeno vrijeme i tocno odredenu hranu. ovako imam slobode i mogu sto ocu.
ispricavam vam se svima na predugom i precudnom postu, al stvarno mi je dosadno i uzasno sa razocarana u primitivne i glupe ljude koji setaju svijetom i zauzimaju mjesto onima koji bi nesto i postigli u zivotu... u bilo kojem aspektu... ljudi su grozni... stvarno ih sve manje i manje volim, trpit ih nemogu vec neko vrijeme, a i samo bit medu njima mi postaje muka... misljenja nam se previse razilaze, nemamo zajednickih tema (oprostite vrsnjaci moji najdrazi al meni se neda slusat o nogometu i puknutom noktu, postoje vaznije stvari u zivotu), neinteligentni su (neda mi se stalno pojasnjavat najjednostavnije stvari koje izgovorim), nepismeni i nenacitani (neznaju skoro nijednu veliku rijec), nemamo iste interese... u stvari, s ljudima nemam nista zajednicko. cast iznimkama, al vecinu ljudi smatram zadrtim budalama s glupim i naivnim pogledima na svijet. zato sam se i odlucila zatvoriti u svoj mali svijet EDa i sama sa sobom provoditi dane i razmisljati o samo meni vaznim stvarima, izolirat se od ljudskog roda i svega sto dolazi s njim.. osim obitelji, ostavila sam si 3 osobe u koje imam povjerenja, 3 osobe koje volim, 3 osobe koje neznaju... nit nemoraju znati... znaju da je nesto bilo prije, al nitko nezna da je i dalje tako... 3 osobe koje dovoljno postujem, cijenim i obozavam da mi mogu zamijenit skoro cijeli ljudski rod i veoma sam im zahvalna na tome.

ja, zatvorena u svojoj glavi, u svojoj masti s viskom slobodnog vremena koje iskoristavam za samodestruktivne misli i smisljavanje novih nacina za samokaznjavanje, te za pisanje ovakvih puno predugih i vama besmislenih i nepozeljnih postova, sam sebi dobra takva... i ne zelim se mijenjat.. zelim da me On promjeni... zelim da On postane vazniji od hrane, debljine, savrsenstva... zelim da u mojim mislima prije spavanja opet bude On, a ne popis stvari koje sam pojela i planiranje sto cu pojesti sutradan... zelim biti u njegovim mislima, zelim se useliti u njegovu glavu, zacahuriti se tamo bas kako se meni zacahurio ED i zivjeti uz njega... disati uz njega, spavati uz njega i uzivati uz njega.. on ima malo drugacije poglede na to.. on uz jmene samo zeli dolaziti do nekih stvari koje mu mozda druge cure nebi dale.. al mene ljubav (ili sto to vec je) tjera da mu dam sve i on to obilato koristi... samo neka, meni je i to dovoljno. bitno mi je da sam uz njega... tako mi je lijepo uz njega da me ni cinjenica da me iskoristava ne brine i ne ljuti... uzivam u tome... jos jedan aspekt samokaznjavanja i samounistenja kojim se tjesim...

ovo je stvarno ogroman post i ne ocekujem od vas da ga citate... prepun je besmislica.. preskocite ga i odite na blog od neke normalnije cure... ako nista, imat cete manje za citat xD
pusa i hvala na vasem vremenu (onima koji su procitali dakako, makar ne krivim ni one koji nisu :D)

vani +50, suncan, lijep dan... ja? depresivna... zasto? jer mi je tako najugodnije. zasto? opet neznam... mozda zato sto se samo kad sam depresivna osjecam dovoljno ljigavo i malo manje se grizem zbog onih pogresaka iz proslosti jer vidim da se i sama dovoljno kaznjavam..
kile? jednake, 62,5 al ta to sam si sama kriva, jela sam dosta u nedelju. sad to rijesavam na sebi dobro znan nacin... voda i jabuke, poneka paprika ako ponestane jabukica... 1.7. je, a to znaci da mi je opasno blizu datum kad idem na more, to me jako plasi jer ja do svog cilja nisam dosla, nisam ni blizu. krajem ovog tjedna odlazim na 10-ak dana, a fizicki jos nisam spremna za to. i dalje sam debela, celulitasta krava kojoj salo leluja dok hoda. zato sad imam taj kakti novi pocetak... poceo srpanj pa pocinjem i ja... moram sad stvarno pritisnut jer cu na kraju ovakva doc na more i nesto si napravit od ocaja

slusam cajke... jos jedan problem... ja, zagrizeni mrzitelj cajki, sjedim sad pred svojim laptopichem i derem se na sav glas "Ma nemoj žaliti sestro, što te je varaooo, nek ide gde mu je mestooo, pravo u pakaooooo....", što i sluzbeno potkrepljuje moju tezu ljetnog ludila.... skrenula sam skroz, polupali su mi se lončići, fale mi daske u glavi... nazovite to kak ocete, al ja sam luda skroz naskroz... glavni krivci za to moje stanje su moja kilaza, moj nepostojeci ljubavni zivot, zivljenje u proslosti, izbjegavanje sadasnjosti i nerealno planiranje buducnosti koje se cesto izjalovi.. a najveci krivac je dosada koja mi daje dovoljno vremena da razmisljam o svemu nabrojenome.
neznam samo kak cu sad na moru...
hajde, necu vise mljet, serem bez veze, neznam kaj bi pisala, dosadno mi je...
pusa svima

Vagala sam se dan prije Challengea... opaka brojka mogu rec... tolko opaka da ju nisam htjela iznosit u javnosti... uzasnih i debelih 65kg.. ali zato, danas bi se htjela pohvaliti sa svojih 62,5 kg nakon samo 4 dana
istina je da nisam bas jela a vjezbala sam, pa je to bilo za ocekivat, al meni je ipak preeedrago vidjet manju brojkicu na svojoj zloj digitalnoj vagi koja me ubija sa svojim decimalama koje pokazuje. u stvari gubitak i nije toliki, al s obzirom na to da se desio tijekom 4 dana, iskreno se nadam da to nije samo voda nego bas da se nes i sala maklo. cak si i djelujem malo tanje.. sva sreca priblizavam se svojem cilju.. neznam kolko bi jos neuspjelih pokusaja izdrzala...
sve u svemu, za taj challenge imam samo rijeci pohvale. stvar je u tome da vise ne razmisljam na nacin: JA sam gladna, MENI se neda vjezbati, JA nebi vise vode... sad razmisljam: jos jedna litrica vode - 4 boda, ne pojedem tu jabuku - 20 bodova(ukoliko nis ne pojedem cijeli dan), idem pjeske do grada(5km) - 5 bodova.... nema vise odustajanja kod mene... i dosta dugo se nisam druzila s Miom jer ima kazna i za to... a sto je najbolje od svega, dobila sam sad onda i bodove jer sam skinula kile.

4. DAN

3L vode = +12
1h rola = +7
pol h po doma = +5
8 km hoda = +8
100 kCal = +10

ukupno = 42 boda

mislim da je to cisto ok s obzirom na to da se jucer (iako je to bilo planirano) nisam bas previse trudila... nekako mi se opet nije dalo.. vjerojatno zbog vrucine.
a za danas si mogu vec sad napisat +20 za svoje kiliceeeee
ja sam naprosto odusevljena,.. stvarno dugo nisam gubila kile... stagnirala sam il sam se debljala.. zato me ovo iznimno veseli...
a sto se tice challengea, stvarno vam ga svima preporucam, pa ukoliko zelite, prikljucite nam se u iducem tjednu (ukoliko se Beautiful_disorder slaze, ipak je to njen challenge)

ogromna pusa svima
volim vas jaaako jako jako
falite mi :) i stvarno ste mi prirasle srcu
hvala vam svima na podrsci


vjerovali ili ne, po skoro svemu, osim po nogama sam blizu njeeee

Ej najdraze moje :)
vidla sam da su neke od vas detaljno opisivale svoje dane, pa cu onda i ja...

1. DAN
a.k.a. dan kad sam sakupila najvise bodova

0 kCal = +20
5L vode = +20
1.5h vjezbanja po doma = +15
9 km hodanja = +9
2,5h rolanja (oko 20km) = +18
4 km trcanja = +12
i tolko sam se trudila da sam se nagradila s jos 5 bodova*

*obrazlozenje za +5
digla sam se u 7 da bi pocela sa svim vjezbama koje sam si isplanirala, u 10 sam vec odradila pol sata vjezbanja po doma a ostalih sat vremena sam hodala i pila vodu. nakon toga sam nastavila s vjezbama po doma (ukupno 600 preskoka preko vijace, 200 trbusnjaka, 50 cucnjeva, cak i par sklekova, a ostatak vremena sam radila one vjezbe za guzicu i noge). nakon toga sam po najvecem suncu izasla van i odrolala preko 20 km (imam onaj mjerac) i riknula skoro, a navecer sam jos hodala sat vremena do nasipa pa otrcala jedno 4km... mislim da je to dovoljan razlog za +5

ukupno: 99 bodova

2. DAN

e, tu sam malo posustala...bila sam s mamom cijeli dan pa nisam bas stigla
50 kCal (jabuka) = +10
7 km hoda = +7
pol h plivanja = +4
4L vode = +16
pol h rolanja = +4

ukupno: 41 bod


3. DAN

vodeni = +20
10 km hodanja = +10
pol h vjezbanja po doma = +5
4L vode = +16

ukupno: 51 bod

----------------------------------------------------------------------------------


izgleda da sam u ponedjeljak stvarno pretjerala.. zgadilo mi se vjezbanje i tek danas opet imam volje.. vec sam odrolala svojih sat i pol, opet sam se rano digla, litra vode je odavno u meni, sad pocinjem s vjezbicama po doma i planiram danas provest dobar dan, pogotovo sto se bodova i challengea tice. samo sad moram pazit da se opet ne preforsiram ko u pon. jer kolko god ja volim vidjet ogroman broj bodova, ne zelim opet iduca 2 dana gledat u pol manji samo zbog svoje pohlepe
navecer natipkam izvjesce od danas, a sad idem malo sakupljat bodove. cujemo se
pusa najdraze

savrsene rucice